Iako su hrvatski sudovi jasni u svojim presudama kako je pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, u Hrvatskoj i dalje neke snage nepravedno ovome starome hrvatskom pozdravu pokušavaju pridodati negativnu konotaciju. No, što su generacije prije drugog svjetskog rata mislile time kada su uzvikivale ovaj pozdrav? Što je taj pozdrav značio jednom Nikoli knezu Zrinskom, a što je značio Josipu banu Jelačiću?
Tekst: Elvis Duspara
Kao i svakog dobrog Hrvata od malena su me u školi učili kako je pozdrav “Za dom spremni!” fašistički. Svašta uče u tim školama dobre Hrvate. No, na svu sreću, Hrvate odgajaju i uče i njihovi roditelji, bake, didovi, ulica, prijatelji… i Crkva!
E, tako su mene u školi učili da su se samo ustaše pozdravljale tim pozdravom i kada čujem da netko uzvikne “Za dom spremni!” neka znam kako se radi o nekome tko doziva zla koja su činile ustaše. Tako i danas uče djecu u školi. Mediji koji mrze sve što ima veze s Hrvatskom isto to propagiraju.
No, uvijek postoji ono no,…
No, meni nikada nije bilo jasno zbog čega bi taj pozdrav bio zao. Kada raščlanim te riječi vidim da se tu poziva na obranu doma. Svoga vlastitog jer dom nije tuđi, nego moj. Ako je tuđi, onda nije dom. Je li to zbog toga da bi se Hrvatima reklo kako ne mogu imati pravo na dom? Ne znam, ali mi tako sliči. U tim mojim razmišljanjima i opiranjima kako je taj pozdrav loš naletio sam na mnoge podatke koji su me uvjerili kako nema opravdanosti nekome zabranjivati da brani svoj dom!
Kada su Hrvati prestali biti barbari i prihvatili kršćanstvo, oni su to jako ozbiljno shvatili
Hrvati i papa Agaton
Kada su Hrvati prestali biti barbari i prihvatili kršćanstvo u sedmom stoljeću, oni su to vrlo ozbiljno shvatili. Toliko su Hrvati ozbiljno shvatili svoje kršćanstvo da su papi Agatonu obećali da nikada neće voditi osvajačke ratove nego će se uvijek i samo uvijek braniti. Fora, jel da? Neki to znaju, a oni koji to prvi puta čuju neka dobro zapamte. Time bi Hrvati, zapravo trebali biti uzor “uljuđenoj” Europi čiji narodi vole tuđe teritorije. No, kao što se može pretjerati u kreposti, tako su i neki Hrvati počeli pretjerivati, pa su to nenapadanje shvatili kao alibi za predaju. U biti, tako su oni koji vole Hrvatski teritorij proglašavati svojim, uvjerili dio Hrvata kako je obrana vlastitoga doma zla i naopaka stvar.
Ne treba biti pretjerano pametan, nego je dovoljno uzeti kartu Hrvatske i vidjeti njen oblik pa da bude jasno kako se Hrvati kroz stoljeća sve više uvlače u sebe i povlače se pred nasilnicima koji im žele oglođati meso do kosti.
Papi Agatonu (678-681) Hrvati daju obećanje da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje
To obećanje papi Agatonu je postalo dio našeg identiteta. To je toliko prisutno i snažno da nikada nisam sreo nekog Hrvata koji ima pretenzije prema talijanskoj obali, dok sam jako dobro upoznat kako ima Talijana koji sanjaju da je Dalmacija njihova. Isto vrijedi gdje god se čovjek okrene. Nikada nisam sreo nekog Hrvata koji bi imao i najmanju misao da bi išao osvajati i uzimati neki dio Mađarske, dok Mađara koji bi uzimali Slavoniju i Baranju ima koliko te volja. Naravno, Hrvati se moraju svim silama truditi da bi dokazali da je njihovo more na koje Slovenci tvrde da polažu pravo. Nema veze što nigdje ne postoji (makar ja nisam čuo) da netko ima kopno, ali da je more uz to kopno tuđe?! Također ne poznam niti jednog Hrvata koji tvrdi kako postoje Hrvatske zemlje istočno od Dunava pa da bi tvrdio Srbima koji tamo obitavaju kako su oni, zapravo, Hrvati pravoslavne vjere. S druge strane, poznato je jako puno Srba koji i danas sanjaju o Velikoj Srbiji i granicama Karlobag. Karlovac, Virovitica… Neki Srbi u Srbiji idu toliko daleko da Hrvatima uzimaju čak i pravo na nacionalnost pa tvrde kako su Hrvati zapravo, Srbi koji su katolici. Ne znam kako vama, ali meni to sliči na šovinizam.
Eto, ti takvi “krvožedni” Hrvati žele uvijek samo svoje. Ne maštaju o tuđem i za razliku od drugih naroda nisu vezani uz riječi kao što su “otadžbina” nego uz riječi kao što su “dom”. To konkretno znači da su Hrvati vezani uz prostor na kojem obitavaju. I što je najbolje, za taj dom koji je njihov dom spremni su i umrijeti.
Osvajači i Hrvati
Riječi imaju snagu. Tako svaka izgovorena riječ na različite načine djeluje na nas. Ako čujete riječ rat, tada se nešto u vašem tijelu pobuni i kompletno se ispunite osjećajem koji izaziva ta riječ. S druge strane, riječ mir će vas ispuniti mirom i tako ćete se i osjećati. Kada čujete riječ mržnja, tada će se sve pobuniti u vama, no kada čujete riječ ljubav, ispunit će vas lijepi osjećaji. Zašto ovo pišem?
Pa, eto, postoje ljudi kao što su Hrvati koji su spremni svoj dom braniti. Naravno, oni kojima smeta otpor i koji vole zauzeti tuđe, će svim silama se truditi da nitko ne izgovara kako je spreman braniti svoj dom. Jer riječi imaju snagu. Ako Hrvati govore kako su spremni braniti svoj dom to će postajati dio njihovog identiteta. Postat će dio njih. Tada je teško napasti nekoga tko je spreman umrijeti za svoje. Taktika koju koriste ti i takvi je da Hrvatima ogade i sami spomen na obranu. Kada navale, nema nikoga tko bi se branio jer su kroz obrazovne programe i medije uvjerili Hrvate kako je onaj koji se brani zapravo zločinac.
Umjesto da se predaju, branitelji Sigeta, krenuli su u posljednji juriš i zadali Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski uzviknuo je “Za dom sad u boj!”
Za dom! nije ustaški
Naravno, takvi će vam odmah kada vi kažete da ste spremni braniti svoj dom, svoju obitelj, svoje susjede, prijatelje, braću, sestre… reći kako ste ustaša. I tu je kraj raspravi. Jer, eto, ustaše su koristile taj izraz. Ovdje se uopće ne bih bavio ustašama i partizanima nego sanjam dan da jednom povijesničari naprave bilancu svih žrtava i da se poklonimo svim žrtvama. Neovisno o tome čije su žrtve, treba odati počast tim žrtvama. Žrtva je žrtva. Svakako je pogrešno da nečija žrtva vrijedi više nego tuđa ili da se nečija žrtva veliča, a neka druga ismijava. Treba stati na zemlju i priznati kako su Hrvati postojali i prije, a i poslije drugog svjetskog rata. A i tada su postojali Hrvati. Tada su se za dobroćudnu i priprostu hrvatsku dušu otimala dva đavla. Svaki sa svoje strane je htio posvađati i uništiti hrvatski narod i unijeti sjeme razdora koje i danas traje.
Sjećam se koliko je povika bilo kada je Hrvatska na svoju zastavu stavila svoj povijesni grb. Tada je bilo mnogo onih koji su tvrdili kako je to ustaški grb. Čuj to, hrvatski grb pa da je ustaški?! Isto tako se sjećam kada se uvodila kuna kao valuta plaćanja kako je to ustaška novčanica?! Svi znamo kako niti hrvatski grb, a niti kuna kao sredstvo plaćanja nije izmišljotina ustaša nego se radi o povijesnim dijelovima hrvatskog nacionalnog identiteta. Možda je došlo vrijeme da se s jednog i nadasve plemenitog pozdrava kao što je “Za Dom!” skine etiketa zla. Nisu ustaše izmislile taj pozdrav nego su ga samo uzeli iz bogate hrvatske povijesti. Isto kao što su za vrijeme drugog svjetskog rata kruh jeli i partizani i ustaše, tako ga i mi danas jedemo. Bilo bi naopako kada bi mi netko dok jedem sendvič prigovorio kako sam partizan ili ustaša zbog toga. Takvog bi stvarno trebalo poslati na promatranje. Jer nije normalan.
E, da… još nešto… u tim mojim kopanjima i istraživanjima sam otkrio da su ustaše imale pozdrav “Za poglavnika i dom – spremni!”. Dakle, kada se skloni ono “za poglavnika” ostaje povijesni hrvatski pozdrav koji upućuje na ono što su Hrvati obećali papi Agatonu prilikom primanja kršćanstva kao svoje glavne odrednice.
Nikola knez Zrinski
Povijesni dio
Vjerujem da će mnogima koji ovo prvi puta čuju biti zanimljivo. Naime, ja u cijelom svome životu nisam imao pojma za ove podatke koje sada iznosim. To samo pokazuje koliko je snažna antihrvatska propaganda te kako se Hrvate uči da nije dobro braniti svoj dom.
Hrvatska wikipedia donosi sljedeće:
“Godine 1566. Nikola Šubić Zrinski brani Siget od najezde daleko brojnijih Turaka. Nakon dugotrajnih borbi i dugačke opsade, umjesto da se predaju krenuli su u posljednji juriš i zadali Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski uzviknuo je “Za dom sad u boj!”
Nekih 250 do 300 godina kasnije, ban Josip Jelačić koristi sličan pozdrav za motivaciju vojnika i naroda. Kada bi išli u bitku, ban bi uzviknuo “Za dom!” a vojska bi odgovarala “Spremni umrijeti!”
Opera Nikola Šubić Zrinski sadrži u sebi domoljubnu pjesmu U boj, u boj u kojoj je bio i poklič “Za dom!”.”
Za dizanje morala kada bi išli u bitku, ban Jelačić bi uzviknuo “Za dom!”, a vojska bi odgovarala “Spremni umrijeti!”
Presude i zakon
Osobno smatram kako bi u Hrvatskoj trebalo zakonski zabraniti korištenje bilo kakvog oblika petokrake u bilo kojoj boji jer je to sotonistički simbol. Nikada niti jednoj naciji ta i takva petokraka nije donijela dobro. No, nosioci sotonina znaka su jako dobro povezani i umreženi pa čim netko spomene “Za dom!” spremni su podnositi nekakve prijave nadležnim službama. Na svu sreću, u Hrvatskoj pozdrav “Za Dom spremni!” nije zabranjen. To dokazuju oslobađajuće presude nadležnih sudova koji su pozdrav “Za dom, spremni!” obrazložili povijesnim hrvatskim pozdravom.
PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU: “ZA DOM SPREMNI” JE STAROHRVATSKI POZDRAV: Prekršajni sud u Zagrebu je 2008. godine izrekao oslobađajujuću presudu Miri Bobanu koja je bila presedan u odnosu na pozdrav “Za dom spremni”. Poslije nje je uslijedilo još puno presuda koje su potvrdile istu jer se radi o starom hrvatskom pozdravu. Sukladno tome, držimo kako pozivanje na nju jamči da izvikivanje pozdrava ne može biti zakonski sankcionirano.
Eto, drugi puta kada čujete da vas je netko pozdravio s riječima “Za dom!” budite mu u stanju odgovoriti “Spremni!” jer to znači da se jako dobro sjećate obećanja svojih slavnih i ponosnih djedova danih papi Agatonu a time i sve ono što nosi taj pozdrav u svome izvornome obliku. Naravno, to će neprijateljima Hrvatske i te kako smetati, ali Hrvati se trebaju time ponositi.
Za dom!
Ne tako davno za našeg Svetog Alojzija Stepinca su govorili kako je ustaša. Djecu su učili kako se radi o koljaču i ubojici. Bilo je dovoljno spomenuti njegovo ime pa da se jugoslavenskoj djeci sledi krv u žilama. I danas ima onih koji ne misle dobro o Svetom Stepincu, ali kako se svakim danom otkrivaju njegova dobra djela, svima je vidljivo kako se radilo o običnim klevetama. Danas znamo da je jedina krivica blaženog Stepinca bila ta da je ljubio Boga i svoj narod.
